Današnji evanđeoski odlomak nam svjedoči kako Gospodin Isus nije bio svugdje dobrodošao, nego je bilo situacija u kojima su mu uskraćivali gostoprimstvo u svojoj sredini. Tako nam sveti Luka opisuje kako su ga jednom zgodom, dok je putovao iz Galileje u Judeju, mještani jednog samarijskog sela odbili ugostiti zato jer je bio na putu prema Jeruzalemu. Kad su to vidjeli njegovi učenici Jakov i Ivan odmah su burno reagirali, do mjere da su čak htjeli zazvati oganj s neba na stanovnike tog mjesta. No Gospodin Isus nije dijelio njihov stav, te se nije niti osvrnuo na potez mještana tog samarijskog sela, nego je prekorio svoje učenike zbog takve uvrijeđene reakcije, da bi potom mirno nastavio svoj put prema drugom mjestu.
Događaj poput toga opisanoga nije rijetkost ni danas kad također mnogi pojedinci, mjesta ili društva uskraćuju Gospodinu gostoprimstvo i dobrodošlicu zbog nekog svoga uskogrudnog stava koji čak ne mora imati izravno veze s njime. Ima i danas ljudi koji su vođeni određenim prkosom i inatom prema vjeri i vjernicima, te za sebe odbijaju spasenjsku Kristovu prisutnost. Isto tako jedna od čestih pojava je da se Gospodina i sadržaj njegova navještaja odbacuje poradi nekih principa, vrlo neutemeljenih, poradi kojih oni koji se na njih pozivaju nisu u stanju razložno i staloženo razmišljati. I danas se i mi vjernici, poput onih samarijanaca, opiremo Božjem dolasku među nas i k nama, tražeći izlike za opravdanje vlastitog stava. Često se želimo predstaviti i vjernicima, ali vjernicima sa stavom, koji ne razmišljaju onako kako razmišljaju svi ostali, nego se želimo pokazati vjernicima sa stavom, bio on dobar ili loš, samo da pokažemo da imamo svoj stav. Pri tome uopće nismo sebi predočili ono bitno, a to je živi Krist Gospodin koji nam svojom prisutnošću donosi božanski život. Tako se događa da poradi sebičnih principa žrtvujemo dobro koje nam Bog šalje, kao što su i samarijanci odbili Isusa samo zato jer je išao u Jeruzalem, a oni nisu bili u dobrim odnosima sa Židovima. Poradi vlastite tvrdoglavosti i sitničavosti, poradi jala i netrpeljivosti mi ljudi odbacujemo Božju milost, opirući se njegovim poticajima i dobroti i odlazeći na rubove vjere i crkvenoga života. Na žalost, i danas među nama, to jest u našem narodu, ima toliko onih koji su se makli na rub života vjere, vrlo kritični prema Crkvi i vjernicima, nesposobni prihvatiti dobrobit koju Bog šalje po svome Sinu i svojoj zajednici vjernika.
S druge pak strane oni koji su dio Crkve, a napose oni koji vode zajednice vjernika kao pastiri, prema takvima se onda ponašaju kruto i okrutno, udaljavajući ih još više svojim postupcima. Tako sliče Jakovu i Ivanu koji bi bili najsretniji da ih je progutao oganj s neba. Njih dvojica su slika crkvenih pastira koji bih odmah kažnjavali, zlorabeći duhovne ovlasti koje im je dao Gospodin, vraćajući milo za drago onima koji su povrijedili njihovu taštinu, a za izgovor uzimaju odbacivanje Gospodina. Nije rijetkost da prema onima koji odbijaju Gospodina i Crkvu, sa strane vjernika postoji osjećaj osvetoljubivosti, pa i zlurade radosti kad im se nešto zloga dogodi, te se odmah tumači kao Božja osveta i kazna. A ako već nama nije dano da ih kažnjavamo ognjem s neba, onda se veselimo da ih je stigla Božja kazna.
No u svemu tome pravi put nam pokazuje samo Gospodin Isus, koji s mirom onoga koji zna da nije došao radi sebe, nego radi ljudi, prekorava svoje učenike i odlazi u drugo mjesto. I njima je htio jasno dati do znanja da su i oni pozvani služiti ljudima, a ne svojoj taštini i umišljenoj veličini. Lako je osuditi i kazniti čovjeka, ali to nije bit njihova poslanja. Poslanje će ispuniti samo onda kad shvate da su pozvani privoditi ljude k Bogu, kad im bude žao što su ljudi sebe lišili Božjeg obilja, a ne kad se ravnaju prema svom povrijeđenom ponosu.
Isto vrijedi i u slučaju ideološkog odbacivanja vjere i Gospodina koje je danas vrlo često, jer je velik dio javnosti, medija i moćnika ovoga svijeta a priori protivan navještaju kršćanskih vrijednosti u društvu, ne pitajući se uopće koliko su one u sebi ljudske i ispravne. Ideolozi nemaju ni volje ni otvorenosti ni duha da sagledaju što Krist Gospodin daje društvu, koje blago i blagoslov Božji, ali to ne znači da Crkva prema njima treba nastupati jednako ideološki, na način Jakova i Ivana. Pa i onda kad ideolozi ne prihvaćaju kršćanske vrijednosti kao univerzalne, nego ih odbacuju kao parcijalne, to jest vrijednosti jednog Židova iz Nazareta ili neke kršćanske zajednice, to ne znači da je osuda i kazna prvo što im treba željeti i učiniti, nego treba usvojiti Gospodinove osjećaje i njegov način razmišljanja. Pa i kad naše društvo i mnogi pojedinci u njemu, to malo selo i jedno od svjetskih sela, odbacuje kršćanske vrijednosti, čineći sve da se dio ljudi pred njima zatvori, to jest cementira do mjere da ne uočava njihov sveopći domet i važnost, Gospodin nas poučava da umjesto povrijeđenog ponosa i taštine moramo prije misliti na štetu koju trpi sam čovjek kad odbacuje Boga koji mu dolazi u susret. I onda kad prema Bogu i Božjemu, prema Kristu i Crkvi, postoji toliko jala, ne znači da se službenici Crkve smiju voditi taštinom prema njima, nego Gospodinovom poniznošću i poukom.
Upravo zato Gospodin Isus izabire sebi one koje uči da budu velikodušni i nesebični, da ne traže svoj interes, nego da se odgajaju kako bi bili prikladni za kraljevstvo Božje, jer samo tako će otkriti da je njihovo prvotno poslanje donositi ljudima spasenje Božje. A i onda kad ih ljudi budu odbacivali nikada sebi ne će priuštiti da se ponašaju ideološki ni osvetoljubivo, nego će, pobjeđujući vlastitu taštinu, opraštati i onima koji su na njih jalni i kivni, strpljivo čekajući da sami shvate svoju zabludu i štetu koju su sebi nanijeli. U tom duhu svaki je vjernik pozvan ići pred Gospodinom kao njegov glasnik pripravljajući mjesta u srcima ljudi tihim radom i postojanim svjedočenjem, kako bi što više ljudi otkrilo ljepotu Božjeg dara i prisutnost kraljevstva Božjega na zemlji.
dr. don Ivan Bodrožić
