Društvene igre
Dragi posjetioče, na ovoj stranici pronaći ćete različite društvene igre koje je sabrala dr. Šušnjara - Sarić. Ako znate neku od igara iz Vašega kraja, a ovdje nije opisana, molimo Vas pošaljite nam te ćemo zajednički obogatiti ovu stranicu hkm.neu.ulm@gmail.com
dr. Ružica Šušnjara-Sarić (www.hasic-online.at/tradicija/djecje-igre/)
Svaki kraj gaji svoje izrazito prepoznatljive dječje igre, kao i igre za odrasle. One dakako imaju sličnosti s igrama u ostalim dijelovima svijeta koje nastavaju Hrvati. Pri zajedničkim poslovima bilo je uvijek nadmetanja: znalo se koji je momak najbrži kosac, najbolji orač ili sijač, koja je djevojka najbrža žetelica, prelja, tkalja, vezilja, pletilja, švelja, tko će prvi “istjerati redak” (okopati red kukuruza), ali i tko će pobijediti u kojoj od narodnih igara.
U dječjim igrama prevladavali su rekviziti nađeni u prirodi ili jednostavno izrađeni u kući: kamenčići, drveni štapovi, štapići, krpene lopte i lopte od životinjske dlake, šibe, štrikovi od konoplje ili lana, divolozine i tzv. ljeskovače, marame i maramice (krpe i krpice), bulke (ice), crjepići, daščice itd.
Igre su se najčešće izvodile na ispaši kada su djeca i imala najviše vremena. Naravno, osobito na blagdane, jer su curice u druge dane mogle i pri čuvanju goveda vesti, plesti, presti ili čuvati mlađu braću i sestre a u novije vrijeme učiti i čitati.
Igre u našem kraju, osobito one dječje, nisu se uvelike razlikovale prema spolu, makar su djevojčicama bile svojstvenije lutke i krpice, njihovo uređivanje, šivanje i oblačenje, a dječacima nogomet, veranje po drveću itd.
Te igre smo svrstali ovako:
Igra škuljaka (negdje to kažu piljaka)
Izabralo bi se pet lijepih okruglih kamenčića, zatim bi se izvlačili štapići, duži ili kraći da bi se znalo tko prvi počima igru. Igrač bi bacao jedan kamenčić uvis i hvatajući njega, hvatao najprije jedan po jedan, zatim dva po dva, nakon toga tri i jedan, i konačno sva četiri kamenčića sa zemlje. Onaj komu bi ispao kamenčić ili ga ne bi mogao uhvatiti predao bi prvenstvo igre drugome. Kada bi svi kamenčići sa zemlje bili pokupljeni slijedila je „kuća“. Lijeva šaka bi se savila u obliku luka, točnije njezin palac i srednji prst, dok bi se prstenjak i kažiprst čvrsto priljubili jedan uz drugoga. Desnom rukom bi se trebalo kamenčić baciti u vis, probaciti jedan kamenčić kroz luk kažiprsta te dočekati padajući kamenčić iz visine. Brzina i spretnost, dakle, prije svega!
Za završnicu jedan kamen bi se ugnijezdio kao na prijestolju između kažiprsta i prstenjaka. Nije ni potrebno reći da je pobjednik bio onaj koji je brže odigrao kuću.
Ovo je igra koju su radije igrali dječaci i momci. Najprije je trebalo izabrati pogodan tj. ravan teren, makar 20 metara kvadratnih. Nakon toga bi se našao i izdjeljao, da ne bude „krastav“, duži štap zvani pala, dug oko pola metra te jedan kraći, zvani piriz, od oko 15-20 centimetara. Na određenom mjestu bi se postavio znak, obilježje (drugi štap, ukopan u jamici u zemlji) do kojega je trebalo dobaciti piriz odbijen palom s razdaljine najmanje 10-11 metara. Onaj tko bi pogodio što bliže meti, a to se mjerilo stopama, koracima ili upravo palom, bio bi pobjednik. Često bi igra i plačno završavala, jer bi piriz pogodio nekoga u glavu.
Zauzimanje tuđe zemlje! Da su djeca znala dobro iskoristiti naše prašnjave posavske sokake, dokaz je i ova igra. U predvečerje lijepih ljetnih predblagdanskih večeri, kada nisu prolazila kola prema njivama, djeca iz susjedstva bi nacrtala kamenom veliki krug, podijelivši ga na nekoliko dijelova, ovisno o broju igrača. Svaki je imao svoj teritorij, svoju zemlju. Za igru je bio potreban jedan tanji štap dužine 35-40 cm. On se bacao na određenu udaljenost. Trebao je dotaći protivnika i tako sačuvati svoj i zauzeti dio tuđe zemlje. Zemlja se zauzimala istim tim prutom, stojeći na svojem teritoriju, sagnuvši se, s ravnim koljenima i stopalima „ukopanim u mjestu“. Koliko bi mogao štapom zaokružiti vidljivom crtom bilo bi njegovo. Igrač je svoju zemlju mogao vraćati, gubiti i osvajati susjedovu. Pobjednik je bio onaj koji je osvojio najviše zemlje.
Bliška je igra, koju su češće igrali dječaci od djevojčica a zbog koje su imali problema s roditeljima. Naime, uz određeni postavljeni cilj, primjerice neki štap na ravnom tlu, s određene udaljenosti, bacao se sitni novac prema tom cilju. Onaj tko bi pogodio najbliže pokupio bi novčiće koji nisu bili sasvim beznačajni za mali dječji džeparac. Ponekad su vatreni igrači zaboravili na sat pa kasnili u školu. Tada bi doma proradila „brezovača“ a junaci junački plakali.
U proljetnim nedjeljnim poslijepodnevima dok su dječaci igrali nogomet, odraslije djevojčice su rado igrale igru koja se zvala mućak (mućak – pokvareno jaje). Od rekvizita bila je potrebna samo jedna maramica, u nas zvana krpica. Djevojčice bi čučnule uokrug a jedna bi od njih polako obilazila s rupčićem. Nisu se smjele okretati, jer bi djevojčica koja je nosila rupčić trebala ga spustiti neprimjetno iza jedne od suigračica. Ako bi ova ipak napipala rupčić iza svojih leđa prije nego što bi ova došla do nje, dizala bi se, nosila rupčić uokolo, a djevojčica koja ga joj je ostavila zauzimala njezino mjesto. Ako je pak rupčić ostao neprimjećen dotična bi curica ulazila u središte kruga i bila tzv. mućak sve dotle dok ista sudbina ne bi zatekla drugu sudionicu igre.
Obično bi se sastale mlađe i starije djevojčice i poredale se kao u kolo. Mlađe curice su bile lončići, a starije kume. Lončići su stajali ispred svojih kuma koje su na njih polagale desnu ruku. Jedna bi kuma obilazila tražeći sebi lončić. Kad bi ga našla, htjela ga je (sebi) kupiti. Pitala je: „Pošto kumo lončić!“ Kuma bi odgovarala: „Po petak, po šestak, niže ti ga ja ne dam“. Na to bi kuma potrčala uokolo, a mušterija za njom. Koja bi prije stigla do lončića i stavila ruku na nj, lončić je bio njezin.
Igra s(a)krivača.
Mislim da je ova igra svojstvena većini djece u svijetu, možda samo s malim promjenama.
Ako se igralo u prostoriji jedno bi dijete povezalo oči maramom i polako raširenih ruku hvatalo ostalu djecu koja bi se razmilila po ćoškovima i budžacima sobe. Poneko se skrio u ormar ili u sanduk pa i u renu (pećnicu) kad je bila hladna, netko pod krevet, netko se presvukao u nošnju odraslih ili suprotnog spola da tako lakše zavara onoga koji žmireći traži i pogađa tko je tko. Koga bi igrač tražitelj dodirnuo i uhvatio trebao je pogoditi tko je, pipajući ga po glavi, kosi, rukama...
Kad bi pogodio odlazio bi među skrivače, a onaj koga je otkrio nastavio bi traganje.
Ako bi se ova igra igrala na dvorištu, tada bi se zadao prostor dokle i gdje se moglo skrivati. Primjerice: samo u dvorištu, a ne u vrtu ili vrtlačiću; ili samo u šljiviku, a ne preko tarabe i živice. U ovom slučaju tražitelj nije imao povezane oči, ali je najprije okrenut zidu ili nekom velikom dvorišnom stablu iza odbrojanih 10, imao pune ruke posla zavirujući u svaki kut dvorišt , pogledavajući na krošnje stabala, ispod parjenica (drvena naprava za namakanje rublja), kaca i buradi, ispod koševa, gledao bi u jasle pa i plastove sijena... Svugdje, gdje bi se mogli sakriti maštoviti igrači. Koga bi tražitelj prvog našao ovaj bi ga zamijenio u traženju. Tako bi od skrivača postao tražitelj ili obrnuto.
U ovoj igri uglavnom su sudjelovale djevojčice. Rado je izvođena za vrijeme školskog odmora. Djevojčice bi se poredale licem u lice u razdaljenosti po nekoliko metara jedne od drugih, zatim bi jedna grupa u pol recitirajući u pol pjevajući krenula prema drugoj grupi:
"Pošla majka s kolim dvoru dija dija da"
Na isti način bi druga grupa odgovorila:
"Što će majka s kolim' dvoru dija dija da"
Prva grupa djevojčica odgovara:
"Mi hoćemo lijepu Katu dija dija da"
Uz zanimljive osmeračke i deveteračke stihove te obavezne završetke dija dija da,
ova igra ima elemente dramskog. To je zapravo prosidba djevojke u stilu pitanja i odgovora, kako slijedi:
"Mi ne damo lijepe Kate dija dija da"
A zatim ono neizbježno poznato pitanje u svim našim svadbenim običajima:
"A što ćete nama dati dija dija da"
...
Kad se obje grupe nagode, zaprošena djevojčica prelazi u drugu grupu. Igra ovdje može prestati, a može se nastaviti traženjem druge djevojke. Valja reći da se svaka djevojčica pri spomenu njezina imena držala ponosno s osjećajem da, tko zna zašto, više vrijedi od svojih kolegica. I doista ta djevojčica je najčešće bila najbolja učenica, ljepša od drugih, bolje i ljepše obučena, a nerijetko kći učitelja ili učiteljice ili nekog školovanog čovjeka iz sela ili naprosto bogatijeg seljanina.
Ova igra se zove i loptanje o zid s posebno izvođenim figurama lijeve i desne ruke. Za nju je bio dovoljan ravan zid i lopta krpena, gumena ili od dlake. Igrale su je uglavnom djevojčice naglašavajući posebno brojenje na nekom čudnom jeziku: odan-dodan, dime-disle, ake-tuke, penge-lenge, kara-deset.
5-10 je bio početak. Lopta bi se bacila desnim otvorenim dlanom, a zatim bi se isto ponovilo lijevom rukom. Ravnom plohom prstiju lijeve i desne ruke utkanih jedne u drugu igralo bi se do broja devet. Osam puta bi se udaralo loptom o zid čvrsto stisnutom lijevom šakom i desnom preko nje, a sedam skupljenim prekriženim prstima u obliku slova W. Broj šest bi bio repriza onog početnog broja 5-10. Petica bi se izvodila jedanput, a vrijedila pet puta bacajući desnom rukom loptu iza leđa i hvatajući se pošto se odbila od zida. Četiri se izvodio udarajući prvim člancima desne šake, a tri uz pljesak desne ruke o lijevu. Glavom bi se brojilo dva, a s lijevom ispruženim prstima desne ruke izvodio broj jedan. Koja bi djevojčica izvela sve ove pokrete ne zastajkujući osim broja pet, bila bi pobjednicom.
Vidi se da su sve igre bile uglavnom predviđene za dešnjakinje pa se ljevakinjama bilo teško snaći u ovoj igri.
Iako su igru prstena igrali stariji ljudi, opisujemo je ovdje, jer su djeca bili neizbježni, vjerni gledatelji, takozvana publika i naravno, gdje su god mogli oponašati oponašali bi starije. A za igru prstena je poželjno što više gledatelja i to, ne iza nego ispred igrača koji se zovu prstendžije. Za ovu igru trebalo je imati deset kapa izrezanih od starih šešira i jedan prsten koji stoji sječimice na mesinganoj alci ili „čauri“. Igrači su podijeljeni u dvije grupe. Jedan igrač uzima prsten među prste i pokriva ga kapama lagano izvlačeći ruku ispod svih naslaganih kapa. U jednoj od tih kapa ostavlja se prsten. Suprotna grupa trebala je pogoditi ispod koje kape se krije prsten. Ako u četiri kape pogodi prsten, ona je pobjednik i sada ona krije prsten, a ako pak ne pogodi i ne nađe prsten u jednoj od tih četiriju kapa, onda ona strana koja je krila dobiva bodove i nastavlja dalje kriti. Tko krije dobiva bodove, tzv. konje. Tko pronađe prsten jako udari po kapi, koja na neki način odskoči od poda. Maheri – dobri igrači prstena su znali biti i dobri glumci ne odajući mimikom ili gestom da su pronašli prsten. Znali bi govoriti: „Vruć sam“, što znači siguran sam za ove dvije kape. Tada bi tukao prve dvije, a inače je imao pravo tući prve četiri. Za sve vrijeme igre pije se rakija, služe kiseli kupus i čvarci.
Sjedilo se na podlozi do dvije deke i novac, koji je pobjednik dobivao, obično sitniji, stavljao se ispod deke. Gledatelji su sjedili na skemlijama (klupicama). Zanimljive su išćil kape (išćil, mn. išćila, tur. = iškil, sumnja, pretpostavka, preduvjerenje; u igri prstena pitanje, „Gdje je tvoj išćil?“ znači: „Gdje misliš da je tvoj prsten“. Po tome neki naši stariji rječnici daju riječi išćil značenje „prsten“. Inače, ova riječ znači izbor, odluka, opredjeljenje; Bratoljub Klaić, Rječnik stranih riječi, NZMH, Zgb. 1981., str. 614.). to su kape za koje pobjednik misli da upravo one sakrivaju prsten. Samo bodovanje izgleda ovako: osim spomenute četiri prve kape ispod kojih se tražio prsten, ostalih šest kapa ima slijedeće bodove:
5. kapa = 12 bodova
6. kapa = 10 bodova
7. kapa = 8 bodova
8. kapa = 7 bodova
9. kapa = 6 bodova
10. kapa = 5 bodova
Kako smo rekli, bodovi se još zovu i konji. Igra se u dvjesto bodova i koju ih grupa prva sakupi, pobjednik je.
Iako su majke prezale od karata kao vrag od tamjana, djeca su se ponekad igrala karata ukoliko su imali kompletne ili su ih pravili od kartona. Naravno ne „u pare“ kao veliki. Žene su mrzile karte i kartaroše, jer su neke postale puka sirotinja zbog muževa koji su ponekad prokartali i zadnju žlicu u kući. Djeca su igrala tablića ili jednostavno prepolovila karte i prebrojila tko ima više „živih“. Gubitnici bi za to morali na primjer vratiti pobjednikove krave ako bi se udaljile s ispaše ili, ako ovaj ima, dati pobjedniku bicikl da se provoza na primjer od raskršća do Čandžićke, ili od Čandžićke do Šinkovih.
U zimskim danima djevojčice su se igrale uz obavezne lutkice (bulkice) napravljene od krpa i igre slanja i primanja paketa. Osobito su bili zanimljivi paketi curica čije su sestre i majke bile švelje. One bi pakirale paketiće s najrazličitijim ostacima raznobojnog platna, druge opet čije su majke bile tkalje, vezilje ili pletilje pakirale su obojenu vunu, svilicu, niti svile, muline (mouliner, fr. = sukati, upresti svilu. Sukno od mulinea zvalo se „prskano“, vrsta raznobojnog konca), konce, predivo...
Bili su to i sitni darovi: bombončići, kolačići, voće, ali i oblutci izrađenog drveta onih djevojčica čiji su očevi ili braća bili tišljeri (stolari). Komadići crvenog papira za „namaljati se“, ružmarin i bosiljak, malo pomade, šnalica, dijelovi sestrine kozmetike. ........
Dobro je došlo i bakino sušeno voće: šljive, kruške, jabuke, pečeni komadi morkinje (tikva, bundeva narančaste unutrašnjosti, podrijetlom iz Kurdistana pa se zove i ćurta; jede se pečena osobito na Badnjicu i posne dane), bundavske špice za ljuskanje, mirišljave dunje iz ormara, a ponekad i koja lukovica, krompir ili šaka graha.
Sve te sitne radosti i iznenađenja činile su život lakšim osobito u dugim zimskim večerima bez struje. Stoga su se paketići razmjenjivali uvijek u sumrak.
Kao i sva djeca svijeta i posavska su se djeca veselila snijegu. Svatko je imao svoj „posjed“, svoje dvorište s obiljem snijega, svoj kanal gdje se pravila klizaljka na zamrznutoj vodi, tj. debelome ledu. Strogo se pazilo da netko od starijih ne dođe s cokulama i ispara led. Sjećam se kako su stariji ljudi i moj pokojni djed svjedočili da su se klizali bosi i da se tako najbolje kliže.
Kljizaljka od snijega bi se pravila uz snješka. S visine od metra i pol spuštala bi se i manja djeca s obiteljskog, ali i iz susjednog kruga. Na promrzle noge i ruke reagirale su mame i bake mijenjajući netom ispletene čarape i rukavice. Stare kape i očevi šalovi bili su kao stvoreni za ovu prigodu. Ni domaćice nisu žalile starih lonaca i „ćasa“ za ukrašavanje zimskog gosta snješka u njihovom dvorištu. Zapravo djeca u čijem je dvorištu snješko pravljen dobivala su na časti, ali su i ona s toplim čajem častila drugu djecu.
Igre "odraslih": svatova, sprovoda, mise
Poznato je da djeca vole oponašati velike. Česta oponašanja su izražavana igrom svatova. Nije bila mala stvar biti izabran za mladoženju ili mladu. U svatovskoj sviti sudjelovala su sva djeca susjedstva. Svate su rado pogledali i stariji dajući opremu za svatovsku igru. Uz stidljivu mladenku mladoženja se ponašao malo slobodnije, no na neko dobacivanje ili šalu svojih prijatelja nekad se rasplakao i pobjegao ostavljajući mladu i svatove.
I sprovodi su uključivali svu djecu iz sokaka. Pravio se križ od dva povezana štapa, s puno cvijeća, s narikačama i pokojnikom koji je bio uvezan. Događalo se da su naišli odrasli i sprovodnici se razbježali. Mrtvac je tako ostao svezan jaučući i vičući da ga se oslobodi konopa. (Najčešće je to bila „štranjga“.)
Iako stariji nisu dozvoljavali da djeca imitiraju svetu misu, ipak su ona s punim dostojanstvom oponašali svećenika i vjernike. Za svećenika se birao najpristojniji dječak, a djevojčice su pripremale misnice i ostale rekvizite uzimajući ih iz kuće i prirode.
Igranje škole moguće je barem na četiri načina.
a) Škola s osam razreda. Na zemlju bi se nacrtalo osam pravokutnika, dva po dva paralelno, veličine cca 60 cm ucrtanih štapom u zemlju. Bitan rekvizit za igranje ove igre bio je crijepić po mogućnosti što ravniji i pravilniji. Crijepić je trebalo šikati skačući na jednoj nozi. Naravno, za to je trebalo imati kakve stare opanke da se noga ne povrijedi, a obuća ne ošteti. Crijepić se bacao u prvi kvadrat – razred pa se šikao kroz sve kvadrate. Smjelo se odmoriti u gornjim kvadratima tj. stati na obje noge. Bila bi greška ako bi crijepić dospio na crtu i igrač bi igru prepuštao drugome čekajući da on pogriješi. Nakon prvog razreda crijepić se ubacivao u drugi, pa u treći i tako u sve razrede. U neke razrede bi se ubacivao iz kuta, sa strane ili vrha škole. Nakon položenih razreda ponavljalo se gradivo tako da bi se bez stajanja obišlo skakućući na desnoj nozi i šikajući crijepić cijelom školom. Na kraju bi se stalo leđima „na ulazu u školu“ prebacivao crijepić preko glave. Ako bi igrač ubacio crijepić u gornji kvadrat značilo bi da je položio maturu i time postao pobjednikom, a ako nije ponavljao je tamo gdje je stao.
b) Za manju djecu nije bilo lako skakati i boriti se skupa s crijepićem i zidovima – crtama od razreda. Za njih je bio predviđen lakši način igre. Doduše i opet s crijepićem kojega bi se bacilo sa zemlje iz dotičnog razreda gdje je bio ubačen. Iza izvučenih osam razreda bila je opet matura na isti način kao što smo prethodno opisali. Ubacivanje crijepića u gornji kvadrat zvao se i „pribor“.
c) Curicama je bilo najdraže igrati školu s loptom i to na dva načina;
1. Ako je lopta bila krpena ili od životinjske dlake pa nije mogla odskakati od zemlje, tada se škola igrala bacajući loptu uvis. S obzirom „na razred“ koji se igrao lopta bi se toliko puta bez pauze bacala uvis od dva , odnosno tri, četiri, pet, šest, sedam odnosno osam puta. Trebalo je tako redom obići s loptom sve razrede. Nije se smjelo stati na crtu, a ako bi netko stao ispadao bi iz igre. Po završetku razreda igran je tzv. p lj e s a k. Plješćući rukama loptom bi se obišla cijela škola. Završni dio tzv. p r i b o r igrao se tako što se umjesto crijepića bacala lopta u gornji razred. I to je bilo umijeće i uspjeh, a izostali neuspjeh često je urodio suzama. Ipak natjecateljski duh i borba za bolji plasman vježbao je djevojčice i za neke teže životne utrke.
2. Ako je lopta bila „prava“, tj. gumena, odskakala je od zemlje, to je bila prava zabava. Ali sve dotle dok je ne dohvate nestašni dječaci. Zato su curice čuvale svoje lopte „ko zmija noge“. Jer, znalo se što bi samo jedan dječački šut značio. Lopta bi završila u „živiki“, u trnju, koje bi lopti zadalo smrtni udarac, prekinulo igu škole i rasplakalo curice.
A kako se do lopte dolazilo teško znam da sam kao curica bila ponosna kada sam je jedno vrijeme mogla ponijeti u školu. Moji rođaci bi me molili da im ju dam, da oni taj dan njome „sude“. Zato sam dobivala cvijeće čak od dječaka s Urije i iz Bjelobrka kraja. Miris ljubičica i ljiljana neću nikada zaboraviti, kao ni važnosti koju sam stekla s mojom loptom, pravom, pravcatom, gumenom.
3.Bilo je zanimljivo promatrati borbu mlađih djevojčica da dohvate loptu koja je odskakivala preko njihovih glava, a one je s naporom i veseljem dočekivale.
Inače je postupak igre isti s naprijed opisanim i s gumenom loptom, samo što se ovdje igralo loptom o zemlju, a ne uvis.
d) Rjeđe se pak igrala devetoljetka, škola s ucrtanih devet razreda u obliku kvadrata podijeljenih u devet polja. Uskakalo se u srednji kvadrat, a igralo šireći stopala na susjedne razrede, ponovno ih skupljajući u srednjem kvadratu, pa tako redom idući u drugi pa treći, okrećući se istom brzinom iz trećega reda natrag. Po završetku prvoga razreda uskakalo se u drugi, pa treći srednji razred, a u ostale iz kuta ili sa straneNaravno da se i ovdje strogo vodilo računa o pravilu ne stajanja na crtu što je ponekad bio razlog dječjih svađa, jer bi suigračica tvrdila da je igračica stala na crtu, igračica pak tvrdila suprotno da je crta krivudava i da ju je u prašini teško vidjeti.
I ova škola se mogla igrati malom ili velikom lotom, ali se češće igrala na opisani način.
U nedostatku drugih rekvizita iskazivala se maštovitost djece i u tome što su znali napraviti igru gotovo ni iz čega. U ovome slučaju bila je dovoljna prazna kutija šibica. Tu kutiju bi se stavilo na kraj stola i odbijalo udarcem palca. Ako bi kutija pala na slikovni dio površine računalo bi se 10 bodova, ako na bočnu stranu l00 , ako pak u visinu dobijalo bi se najvisi broj bodova tj. l.000. Okrene li se kutija naopako, dakle na neslikovni dio, značilo bi 0 bodova.
Iza deset, ili kako se igrači dogovore “u koliko će puta igrati” zbrajali bi se bodovi i objavljivao pobjednik. Pobjeda osim moralne vrijednosti imala je i neku malu materijalnu korist, ako nista, da onaj tko je izgubio igru, uradi nesto sto je bila zadaća pobjednika, a sto su najčešće bili sitni i pomalo mrski poslovi.
Od čvrstih slikovnih dijelova kutija cigareta koje su tada pušili naši mjestani npr. “Drava”, “Drina”, “Zeta”, “Zagreb”, “Opatija”, “Ibar” .... djeca bi pravila neku vrstu kolekcije. Skupljali bi ih i mijenjali između sebe. Slicno su djeca radila i jos rade sa sličicama nogometaša ili tzv. “životinjskoga carstva “.
Djeca bi igrala tako što bi jedan dječak na ispružen dlan, na vrhove prstiju, stavio svoju sličicu rekavši: p o l a ili c i j e l o.
Suigrač bi lagano udario svojom sličicom pó sličici drugog dječaka i one bi pale.
Ako bi obadvije sličice pale na zemlju, a slikom okrenutom gore, bilo bi “cijelo”, ako bi jedna sličica pala okrenuta prema zemlji, a druga prema gore, bilo bi “pola.”
Ako bi obadvije slike pale slikom prema zemlji, protivnik bi gubio red. Onaj tko je pogodio, skupljao bi sličice i prema njihovom broju se odlučivalo tko je pobjednik.
U prirodi je čovjeka da izbjegne ono što ne voli raditi. Tako su se domišljala i djeca po ugledu na starije. Često puta nije bilo zadovoljstvo na ispaši svrćati goveda u omeđeni prostor. Starija djeca su slala mlađu, ali kada je to i ovima dojadilo dovitljiviji su se sjetili kako si pomoći. Izvlačili su se tzv, k l i p i ć i ili š i b i c e, najprije pravljeni od slamke a onda i od grančica grmlja koje se nalazilo posvuda. Dogovorilo se: tko izvuče najmanji ili najveći štapić mora ići jednom “vraćati” goveda ili prasad. Strogo se pazilo da pri izvlačenju nijedan klipić ne viri više od drugoga i tako ne “suflira” pri izboru, te da donji dio štapića bude dobro sakriven.
Iako je ova igra češća kod djece na moru i naša posavska djeca su se u njoj ogledala na mirnim barama kao što je naša Čandžićka, na vodenoj površini rijeke Save i strukama rijeke Bosne. Metoda je jednostavna. Navijači, u ovome slučaju djevojčice, su tražili ravno kamenje, a dječaci su se nadmetali u vještini žabica. Trudili su se da im kamen “odskoči” na vodi što više puta. Sramota je bilo postati “buć”, tj. ne napraviti niti jednu žabicu.
Iako su poznata natjecanja skok udalj, spomenut ćemo i ovu igru koja se najčešće opet igrala na ispaši, na ravnoj ledini. Ovdje više s lijepim “šoderom” dakle, uz rijeke odabranim povećim kamenima prikraćivalo čobansko vrijeme.
I to je bila više igra dječaka, a djevojčice su ovoga puta tražile što okruglije “kamenice”, budno pazeći da im ta ista kasnije ne “odleti u glavu”.
Kamen se bacao s određenoga mjesta, “stoćke” ili “iz zatrke”.
Najjednostavnijim utvrđivanjem “od oka” znalo se tko je dalje dobacio i taj bi bio pobjednik.
Neki su to pokušavali raditi s loptom, ali lopta, ako je bila gumena nije bila podesna, jer je odskakala. Ona od kravlje dlake je bila nešto bolja, ali se ona znala otkotrljati pa je bilo teško utvrđivati tko je pobijedio.
Igra armena ili izmedju dvije vatre (Granicari)
Možda bi naslov mogao sugerirati da je riječ o borbi. U narodnoj pjesmi naime, riječ “armen” znači naoružan, a u talijanskome jeziku “armata” znači vojska. No, u prenesenom smislu zapravo svako nadmetanje i jest borba za plasman, za pobjedu. I doista u ovoj igri dvije su grupe igrača imale svoje “bojno polje” i svoje kapetane. Naime, ucrtalo bi se kravokutno polje koje se podijelilo na dva jednaka dijela. Kapetan je stajao iza protivničkoga polja. Njemu su članovi ekipe bacali loptu, a on bi njome gađao protivnike. Tko je bio pogođen, ispadao je iz igre. Naravno, gađali su i igrači jedni druge, a najveće je zadovoljstvo bilo uhvatiti protivničku loptu i munjevito pogoditi suparnika, koji se nije stigao povući u dubinu svojega polja.
Zanimljiv je i ovaj drugi naslov, jer se doista protivnik nalazio “između dvije vatre”: mogao je biti pogođen od igrača i od kapetana suparničkoga tima. Bilo je i vrlo zanimljivih susreta kada bi ostao samo jedan vrlo vješt i spretan igrač kojega se teško pogađalo, pa je ishod bio dramatičan.
Tijek igre je ovisio i o veličini polja i o kvaliteti lopte, a dakako i publici koja je bodrila svoju ekipu.
Naziv pak graničari, koji se također pridavao ovoj igri je zanimljiv, jer igrači nisu smjeli izići iz ograničenog područja. Ako bi izišli, bježeći pred protivničkim napadima, ispadali bi iz igre.
Ova igra se igrala “između sela”, među razredima i školama, a igrala ju je i mladež za nedjeljnih popodneva ili blagdana. Sudionici su bili pripadnici oba spola, makar su ženske voljele igrati odvojeno, jer su dečki “jače tukli”.
Bilo je bitno zabaviti se, poigrati se i vratiti se kući neporažen.
Djeca bi se obično skupila oko nekog stabla, najčešće jasena. Jedno dijete bi žmirilo a drugi se sakrivali. To dijete je imalo zadaću brojiti naglas do dvadeset. Za to vrijeme su se drugi morali sakri(va)ti. Žmirač bi tada rekao:
Ja polazim,
(t)ko se nije skrio
magarac bio.
Dok je žmirač tražio skrivače trebalo je dotrčati do jasena i na njega brzo pljunuti. (zapravo ili tobože). Tada to dijete nije moralo žmiriti. Ali, ako bi žmirač našao sakrivača, a sakrivač brže dotrčao jasenu bio bi spašen i ne bi morao žmiriti. Ako bi pak žmirač bio brži, pranađeni skrivač bi postao žmirač.
Eto, i ova igra, koju nam je poslala Ljubica Stanić Božić je primjer da su djeca doslovno ni iz čega uspjela napraviti igru i zabaviti se.
Podatno naše posavsko blato, nezgodno kad se lijepilo za opanke, čizme i kaljače, platone i kola, ali zgodno da i njime djeca prikrate vrijeme dok su bila na ispaši i iskažu svoju kreativnost. Od blata se pravilo ono što je komu svojstveno. Dječaci su pravili topove od blata koji su stvarno i pucali kad bi oni dlanom udarali u tanku blatnu plohu razvaljanu i stavljenu na blatno postolje.
Djevojčice su po uzoru na svoje bake i majke pravile kolačiće. Prve od brašna, druge od blata. Ti kolačići su lijepo izgledali, jer je među djevojčicama bilo i onih koje su imale umjetničkog dara za oblikovanje. Bilo je suncokreta, srca, zcjezdica, listića, kvadratića, cvjetića. Pravilo se i voće. Posebno jabuke i kruške.
Premećurniji dječaci su se trudili praviti i kuće. Cigle su pravili svi. I dječaci i djevojčice, a «majstori» zidali. Ugledalo se u starije koji su u to vrijeme pravili cerpić, a kasnije i cigle.
Kao dijete sam se tako veselila svakoj od blata napravljenoj kući, a bila neobično tužna kad ju je kiša s takvom lakoćom uništila.
Biljka, zova dugih, zelenih stabljika od 30 do 50 cm bila je takodjer vrlo podesna za igru osobito dječaka. Oni bi zovi «izbušili srce, tj srčiku»i tako dobili cjevčicu u koju su stavljali tzv cep, koji je bio napravljen od uvaljane kudjelje. Dugim štapićem cep su gurnuli, a on bi iskočio i odletio i po nekoliko desetaka metara. Što je dalje odletio bio je ponosniji onaj koji ga je «puknuo».
I to je bilo svojevrsno nadmetanje, tko će što dalje «puhnuti» i biti prvak igre. Značilo je da je zdrav, te da ima dobra pluća.
Dok su dječaci pucali sa zovom, curice bi od site plele npr. male stolice i stoliće, krevetiće... za svoje mlađe sestre i njihove lutke ili neke druge ukrasne objekte.
Iako je za ovu igru trebalo biti ipak malo stariji i iskusniji i djeca su mogla «trenirati
možđane». Ta misaona igra trebala je obične i jednostavne rekvizite, ravnu ploču i nekoliko graški graha ili zrna kukuruza.
Budući je osnovna radnja tijekom cijele igre micanje, odnosno pomicanje graški ili zrna to joj je naziv u svezi s glagolom micati tzv. mica.
Mica bi se nacrtala na jednoj jakoj kartonskoj kutiji ili daski, a mogla je biti i ravna kamena površina. To je bio kvadrat otprilike 40 puta 40 cm. Taj kvadrat je pdijeljen u četiri manja kvadrata, a kroz veliki kvadrat bi se povukla dijagonalna crta. Ta crta je imala tri dodirne točke.
Igrači bi stavljali zrno na jednu dodirnu točku, drugi na sljedeću uvijek nastojeći omesti zamišljeni pravac protivnika.
Figure bi se slagale naizmjenično. Po postavljanju svih figura prvi igrač bi micao svoje figure, trudeći se staviti sva 3 zrna na isti pravac. Svakako, da mu je protivnik cijelo vrijeme nastojao pomrsiti račune.
Micanje je moglo biti samo pravolinijsko i nije smjelo preskakati protivničko zrno.
Pobjedu je odnosio onaj igrač koji je uspio mudrim micanjem složiti svoja zrna – figure na istoj crti.
(Nastojala sam provjeriti ovu igru, ali novih, dodatnih informacija nisam dobila, pa ako nije cjelovita, neka mi se oprosti, jer mislim da je bolje da makar u naznakama bude zapisana nego nikako).
Slično onoj igri mućka igrala se i ova igra pjevajući:
Ide mačka oko tebe
Pazi da te ne ogrebe.
Čuvaj mijo rep
Nemoj biti slijep.
Ako budeš slijep
Otpast će ti rep.
Mačka bi bila jedna djevojčica, nekada bi se tako i obukla. Također bi ostavljala nekakav znak iza leđa potencijalnih miševa. Ako bi «miš» na vrijeme reagirao tj. našao ostavljenu stvar iza svojih leđa, on bi bivao mačka koja lovi, a mačka miš.
Igru su igrala manja djeca oba spola.
Išla majka s kolodvora dija dija de!
Što će majka s kolodvora dija dija de?
Hoće majka jednu (k)ćerku. Dija, dija, de!
Kako će se ćerka zvati? Dija, dija, de?
Nek se zove lijepa Mara! Dija, dija, de!
Djeca se hvataju za ruke i stoje u redu. Naspram njih je jedno dijete (uglavnom djevojčica) u ulozi majke. "Majka" pjeva i ide prema djeci:
- Došla majka s kolodvora, dija,dija, de!
Potom uzmiče nazad, a djeca idu ka njoj pjevajući:
- Što će majka s kolodvora? Dija dija de!
- Hoće majka jednu (k)ćerku. Dija, dija, de!
- Kako će se ćerka zvati? Dija, dija, de!
- Nek se zove lijepa Mara! Dija, dija, de!
- Mi ne damo lijepu Maru! Dija, dija, de!
- Ja je uzmem za ručicu pa je vodim u kućicu. Dija, dija, de!
„Majka" tada uzme djevojčicu za ruku i prevede je na svoju stranu.
Igra traje dok to ne učini sa svima.
(Ova igra je varijanta igre „Pošla majka s kolim’ dvoru”)
Borija (truba od savijene vrbove kore)
Običaj pravljenja borije, trube od savijene vrbove kore, u našemu kraju seže u davna vremena, a taj običaj održao se je u Hasiću sve do naših dana. Pravi majstor u pravljenu trube od drvene kore u Hasiću je Mijo Brandić – Staran, koji se izradom tog danas već pomalo zaboravljenog „glazbala“ bavi i u današnje vrijeme.
Borija se najčešće pravila u proljeće, kada se cijela priroda budi, kada su grane drveća pune proljetnih sokova i kora se najlakše odvaja od drveta.
Borija se izrađivala od kore vrbove grane koja segulila nožem. Kora bi se zarezivala ukrug, cijelom dužinom grane, a nakon toga bi se «zgulila” i savijala u obliku trube. Da bi se kora lakše odvojila od drveta i da pri skidanju ne bi pucala, prije svlačenja drškom noža se udaralo po grani da kora „otpusti“.
Svijena kora se na kraju, da se ne bi odmotala, pričvršćivala glogovim trnom.
Potom se pristupalo pravljenju piska. On je izrađivan tako da se tanka vrbova grana zareže nožem na dužinu od dva-tri centimetra, a onda se drškom noža udaralo po grani da kora oslabi i lakše se svuče. Pisak se potom umetao u najuži dio borije i služio je kao „prenositelj“ zvuka, tj. kroz pisak se dah svirača usmjeravao k širem dijelu trube koji je imao funkciju pojačivača. Zvuk bi se na kraju pretvarao u nezamjenjiv, jedinstveno oblikovani ton kakav ne može proizvesti ni jedan drugi instrument.
Dužina borije najčešće je bila 20-30 cm, a prednost se uvijek davala dužim u kojih je zvuk glasniji, tj. jači i dublji.
Borija nije smjela biti suha, jer je suhoćom gubila svojstva, tj. mogućnost produciranja zvuka i stoga se, da kora ne bi prebrzo uvenula, uveče stavljala u vodu.
Svirka (svira, pištaljka, zviždaljka)
Od drugih svirala veoma često se, također od vrbove grančice, pravila i tzv. „svirka“ odnosno „pištaljka“ ili „zviždaljka“. Svirka se pravila tako što bi se vrbova grančica, dužine otprilike desetak centimetara, dva-tri centimetra od vrha zarubljivala i zarezivala nožem. Da bi se kora lakše odvojila od drveta drškom noža udaralo se po grani, da kora „oslabi“. Oslabljena kora se onda svrne i skine. Na dijelu sa kojega je svučena kora napravi se usjek u obliku slova «V«, a vrh usjeka (tj. dio koji se stavlja u usta) se još malo izdjelja odnosno stanji. Na tako pripremljenu podlogu natakne se pisak (tj. vrati se prethodno skinuta kora). I onda se - pišći.
