U svakom čovjeku postoji žeđ za savršenijom spoznajom i za punijim življenjem života, to je u biti žeđ za neprolaznim vrijednostima, u svijetu koji nas draška i mami svojim obiljem, ali koji nas u konačnici ne zasićuje. Zato možemo reći da nas nosi njegova bujica kao rijeka do mjere da ne uspijevamo utažiti žeđ, premda smo u nju uronjeni. I dok živimo u bujnoj rijeci svijeta, ne uspijevamo donijeti vode do žednih usta. I što se više pojavljuje obilja oko nas, to se manje uspijevamo zasititi ostajući sve više i više žedniji i gladniji. U svojoj naivnosti ne shvaćamo da nas ovaj svijet želi prevesti žedne preko vode, pa se sve više u nj uranjamo, ali ne pronalazimo ono što bismo htjeli i trebali. Takvog ljudskog stanja bila je svjesna i grčka mudrost kad je u mitološkoj priči govorila o Tantalovim mukama, za koje možemo reći da nisu samo Tantalove, nego da su svakog čovjeka, napose čovjeka suvremene civilizacije. Jer je svakom čovjeku u svijetu na dohvat ruke zemaljsko obilje, hrana i piće, ali se ne uspijeva zasititi. I ma koliko sam posezao za voćem i vodom, ne polazi mu za rukom ni uhvatiti voćku, ni zahvatiti vodu.

Upravo tako izmučenom i ispaćenom čovjeku dolazi Gospodin Isus, solidaran s ljudima u zemaljskim uvjetima života toliko da i sam osjeća tjelesnu žeđ, te da nema čime zahvatiti vodu. Svjesno je htio biti upućen na ljude, od kojih i sam traži da mu dadnu piti. Toliko je dijelio ljudsku stvarnost da je žeđao za vodom poradi tjelesne žeđi, kako bi nama dao one vode nakon koje se više ne žedni, a koje ne možemo bez njega zahvatiti iz Božjeg srca i života