Razmišljanje:

Iz cijelog Isusovog stava vidi se da se radi o paradoksu ali koji u ljubavi (unutarnjoj) postaje moguć. Isus ljude sjedinjuje, ne zakonom i pravilom, nego ljubavlju i dobrotom. Potrebno je u sebi imati ljubav da bi se moglo nadići sukobe i proturječnosti. Tko je postao prebivalište Boga, u kome je 'proradila' ljubav, taj nema neprijatelje, što ne znači da ne primjećuje prisustvo zla u ljudima i svijetu. Razlikuje se grešnika i grijeh, zlo i zločinca. Također je veliko pitanje da li je svaki naš neprijatelj samim time i zločinac?

Znano nam je da smo svi mi i grešnici (počinjemo zlo) i pravednici (ljubimo dobro). Isusov poziv sve ljude poziva da se više otvore prema dobru, da dobro prije zapažaju nego li zlo. Time nam postaje moguće ljubiti i neprijatelja. U njemu ljubimo ono dobro, onu Božju sliku koju ni grijeh nije porušio. Iz ovog stava proizlazi kršćansko neprihvaćanje smrtne osude, kao ni bilo koje drugo ubojstvo. Život ljudski nadilazi kompetenciju drugih ljudi, pa i samog nosioca života.

Da bi čovjek ljubio i 'neprijatelja' nužno je da u sebi nađe tome 'razlog'. Neke vrste daje i Isus razlog - dobrota Božja prema ljudima bez obzira jesu li dobri ili zli. Sunce (izvor života) sije nad svima, kiša (također znak rasta života) pada na sve ljude. Nitko nije zaslužio da ga se voli. Ljubav uvijek ističe iz onoga koji ima taj božanski dar. Možemo reći da je u sve ljude posijano sjeme ljubavi, a ljudi mogu to sjeme prigušiti da ne izraste i ne donese plod.

o. Marijan Jurčević