Ako pšenično zrno ne umre…

Ono mora pasti u zemlju i umrijeti, inače ostaje samo i ne donosi rod. Tako je to kod svake sjetve. Takav je zakon prirode. Kroz umiranje do života. Kroz obamiranje do oživljavanja. Kao što trs zimi izgleda mrtav. Sve je otpalo, odrezano. Samo ogoljeli, kvrgavi korijen trsa je ostao. Kakvo čudo u proljeće kad trs počne tjerati mladice.

Isus upotrebljava sliku pšeničnog zrna koje mora umrijeti da bi živjelo. Ono se odnosi na njega i na sve nas. On pokazuje duboki zakon života koji vrijedi za sve ljude. Ali isto tako podsjeća na osobiti čas, na trenutak svoga života, koji ne liči na umiranje nego na uspjeh.

To je bila Isusova posljednja Pasha u Jeruzalemu, među tisućama hodočasnika. Tu su bili i neki Grci koji su željeli vidjeti Isusa. "Grci" su neka ugledna vrsta. Označavani su kao "pogani". Pogani žele vidjeti Isusa! Kakav je to morao biti prodor. Isus je "otkriven" od pogana. Oni ga žele vidjeti, dotaknuti, čuti. Pogani nalaze put k Isusu! Nije li to konačno cilj njegove misije?

Kako reagira Isus? Raduje li se? Vidi li on sebe na cilju svoje misije? Preko granica židovstva otići svim narodima, u sve zemlje, nije li to bila njegova želja, njegov nalog?

Isus pokazuje kako je značajan ovaj trenutak: "Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji". U tim riječima zvuči radost, zahvalnost, ispunjenje. Tada se okreće zvuk. Sasvim neočekivano on govori o umiranju, u slici pšeničnog zrna.

Umjesto da ostane na tragu uspjeha, dolaze riječi o neizbježnoj patnji: "Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni." To je i danas zakon koji vrijedi. Tko samo sa strahom gleda na to, da osigura svoj život, da ga uživa, da živi samo za sebe,  neće moći izdržati. Neumoljivo se rasplinjuje, kao u pješčanom satu.

To vrijedi u osobnom, javnom i crkvenom životu. U životu se moramo puno toga osloboditi. Puno umire, i samo tako može novo rasti. U ovoj svjetskoj privrednoj krizi puno toga bolno propada. Ne mora to biti kroz  rat, nego na miran i socijalno podnošljiv način, da ponovno može rasti novo.

Nije drukčije ni u Crkvi. Turbulencije, nemiri posljednjih godina su također tužno umiranje staroga lika Crkve. Novi lik raste u tišini, često još neopažen, kao malo pšenično zrno u proljeće. Te događaje možemo gledati kao porođajne bolove. Živimo u nadi, da će umiranje pšeničnog zrna donijeti obilat rod. Zašto ta nada? Jer je Isus na tom putu bio uspješan: po križu i patnji do uskrsnuća.

Fra Jozo Župić