Bog nam je povjerio sam život, kao dar i kao posjed, kako bismo ga iskoristili na dobro sviju. Budući da Bog ima povjerenja u nas, možemo i mi imati povjerenja u njega. To povjerenje može rasti, kao što je bio slučaj s prvom dvojicom sluga. Oni prihvaćaju povjereno im dobro i uvećavaju ga. No ono se može i istopiti, kao kod trećega sluge. Povjerenje u sebe on doživljava kao teret, jer ni sam nema povjerenja u onoga koji mu je podario život. Stoga nastoji grčevito sačuvati dar koji je primio. No tako ne može rasti život, nego stagnira. Što se događa kad se ne usudimo uložiti svoj život, staviti ga na kocku, pa po cijenu rizika da ćemo pogriješiti? Propada naša ljudskost. Židovski filozof Levinas smatra da je svako ljudsko lice u koje gledam ogledalo duše, izraz života te mi upućuje poziv da preuzmem svoju dogovornost. Poziva me da nadrastem samoga sebe te da se zauzmem za svijet koji je veći od mojeg vlastitog.